Najčešće ga prevodimo sa ‘prezent’ ili ‘sadašnje vreme’, a ono veze sa sadašnjošću nema! Mnogo je važno da to zapamtite. Znači, kad te neko pita šta radiš, ne odgovaraš mu u ovom vremenu!

Kada vreme u nazivu ima simple to znači da u potvrdnom obliku nema pomoćnog glagola, već imamo samo glavni glagol i neke nastavke. 

U ovom vremenu nastavak dodajemo samo kod trećeg lica jednine, i to nastavak -s, ili -es. Ova crtica služi da pokažemo sa koje je strane reč na koju se dodaje nastavak. Ovde je reč pa nastavak, što znači da koristimo sufiks. Kada je nastavak pa reč, koristimo prefiks (im-possible).

Za sva ostala lica koristimo samo običan infinitiv glagola.

I live in Peru.
You live in Swaziland.
He (she) lives in Sao Tome and Principe.

          We
          You    live in Serbia.
          They

Šanse nema da ih sve znate 😉

E, sad, kada dodajemo -s, a kada -es?
Nastavak -es dodajemo kad god je gužva na kraju reči, odnosno, kad je nezgodno da samo zalepimo -s. Obično je tada nezgodno i da nastavak izgovorimo kao /s/ ili /z/, već moramo da pregradimo jednim samoglasnikom, pa izgovaramo /iz/.

Dakle, nastavak -es dodajemo ukoliko nam se glagol završava na: s, sh, ch, z, x.

watchES, passES, rushES, relaxES, buzzES

(Ovo pravilo ćete moći da primenite i kada se radi o množini imenica, koja se takođe gradi dodavanjem -s, ili -es.)

Od ovog pravila odstupa glagol to have, gde ne dodajemo -s na osnovu glagola, već koristimo oblik HAS.


Odrični oblik (nije odrEčan!)

Kod simple vremena u odričnom i upitnom obliku dodajemo pomoćni glagol DO. Ako je simple vreme Present, treba nam prezent glagola DO, a to su oblici do i does. Pogađate da ovo does važi samo za treće lice jednine.

Kod odričnog oblika nam treba još i odrična rečca NOT koju dodajemo na pomoćni glagol, pa dobijemo don’t, doesn’t.

I don’t like horror films.
They don’t go to the library very often.

Kod trećeg lica jednine, razmišljajte ovako: ako je potvrdna rečenica 

Peter liveS in Lesotho, 

da biste napravili odričnu rečenicu i rekli da Piter NE živi u Lesotu, ovo crveno S preći će sa glavnog glagola na pomoćni DO, od njega će nastati DOES, što znači da ga više ne sme biti na glavnom glagolu. Ovo je mnogo važno da zapamtite, jer tu najčešće grešite. Dakle, odrična rečenica će izgledati ovako:

Peter doesn’t lives in Lesotho.

Zapamti da je ovo s  na glavnom glagolu precrtano! 

Upitni oblik (nije upitAn, jer ga niko ništa nije pitao)

Ovde nam opet treba DO i DOES, s tim što vršimo inverziju, tako da prvo ide pomoćni glagol, pa subjekat, pa glavni glagol. Ovako:

Joshua lives in Malawi.
Does Joshua live in Malawi?

Zapamti da čim je u rečenici does, nema nastavka -s na glavnom glagolu!


UPOTREBA

Ničemu ne služi to što znate kako se vreme gradi, ako ne znate kada da ga upotrebljavate, odnosno, koja je to situacija u kojoj vam treba baš ovo vreme. 

Na početku sam napisala da to što ima prezent u naslovu može da obmane, pa da pomislite da se koristi za radnju koja se dešava u sadašnjosti. Kad ono – nije!

Ovo vreme treba upotrebljavati u sledećim jezičkim situacijama:

1. Kada govoriš o nekoj radnji koja je uobičajena ili se ponavlja, češće ili ređe, ali se ponavlja. Zgodno je to što tada postoje ‘friendly words’, odnosno reči po kojima možeš da prepoznaš da je reč o ovom vremenu. Te reči su prilozi kojima izražavamo učestalost radnje:

usually, often, sometimes, from time to time, always, rarely, seldom, occasionally

Ovde spadaju i fraze koje pravimo sa EVERY:

every day, every morning, every weekend, every Sunday, every summer, every Christmas 

Sue visits her grandmother every Thursday.
Jeff usually spends his evenings with friends.
Betty often stays longer at school.
Laura goes skating from time to time.
Barbara takes Spanish lessons every weekend.
It often rains in Wales.
We rarely stay at home at weekends.
Sometimes we go for long walks.

Najčešća imena u Britaniji pogledaj ovde.

Koristi se i uz ‘never’: Deborah never forgets her homework.

(Obrati pažnju na položaj ovih priloga u rečenici. Ovi koji se sastoje od jedne reči dolaze pre glagola, dok su ovi drugi na kraju rečenice. ‘Sometimes’ je obično na početku rečenice.)

2. Kada govoriš o nečemu što generalno “važi”, pa nije bitno vreme kada se to dešava. Tu spadaju i podaci o nekome ili nečemu.

James lives in Brighton.
Margaret has two younger brothers.
Brian rides bicycle very well.
Lucy teaches Maths.
They live near the train station.
I love poetry.
The river Thames runs through London.

3. Za takozvane ‘naučne činjenice’, odnosno ono što uvek važi.

Water boils at 100 degrees.
Leaves fall in autumn.
The Sun rises in the east.
The Moon goes around the Earth.
Cats like milk.
Istanbul is not the capital of Turkey.

4. Koristi se i za ono što se dešava u pravom prezentu, ali glagol ne označava radnju već stanje, pa ne možemo koristiti Present Continuous.

Ruth needs help right now.
Don’t worry! I have my passport with me.

5. Koristi se i za radnje u bliskoj budućnosti (da, da), kada se radi o nečemu što ne zavisi od nas, već je propisano nečim – redom vožnje, redom letenja, rasporedom časova ili nekih drugih aktivnosti, TV programom i slično.

The film starts tonight at 8.
The train leaves tomorrow at 9:30 a.m.

Začkoljica:

Glagol TO BE ne sledi pravila. U potvrdnom obliku ima različite oblike za lica (am, is are). Nema dodavanja nastavka -s. Upitni i odrični oblik ne gradi uz pomoć DO, već inverzijom, odnosno dodavanjem NOT na sam oblik glagola.

Kenneth is in Germany at the moment.
Ne: Kenneth beS in Germany.

Are you still in Poland?
Ne: Do you still be in Poland?

Patricia isn’t taller than her sister.
Ne: Patricia doesn’t be taller than her sister.