Postoje glagoli koji označavaju pravu radnju. To znači da zaista možete da zamislite nekoga kako to radi. Njih zovemo action verbs. Postoje i glagoli koji označavaju pre neko stanje, podatak, nego pravu radnju. Njih zovemo state (stative) verbs.

To nam ne bi bilo naročito važno, da nije bitno kod upotrebe vremena.
Da li možete da zamislite nekoga kako gleda TV? Možete, naravno. To ćemo na engleskom reći: Peter is watching TV. Da li možete da zamislite nekoga kako vrši radnju “življenja” u Londonu? Da zamislite da neko živi u Londonu možete, ali da to zamislite kao radnju – teško. Zato nećemo reći Peter is living in London, već Peter lives in London, bez obzira na to što se ta ‘radnja’ odvija i u trenutku govora. 

Ili, na primer, objašnjavaš nekome nešto i pitaš ga da li te razume. On odgovori da razume (sada, u trenutku dok razgovarate). Da li je to prava radnja? Da li možeš nekoga da pitaš “Šta radiš?”, a on kaže “Evo, sedim i razumem.”? I na srpskom zvuči glupo taj njegov odgovor. Zato nećemo reći Yes, I am understanding, već I understand.

E, u tome je ceo štos. Glagoli radnje mogu u trajna vremena (-ing), dok glagoli stanja ne mogu, čak i ako se to stanje odvija u trenutku govora, što je osnovna upotreba vremena Present Continuous Tense.

Dobra vest je da postoje neke grupe glagola po kojima možemo da odredimo da spadaju u  state (stative) verbs. Te grupe su:

• Takozvani ‘apstraktni’ glagoli

  to be, to want, to cost, to seem, to need, to care, to contain, to owe, to exist, to understand…

• Glagoli koji se odnose na pripadanje, tj. posedovanje

  to possess, to own, to belong…

• Glagoli koji se odnose na emocije

  to like, to love, to hate, to dislike, to fear, to envy, to mind…

• Glagoli kojima izražavamo čulna opažanja

• Primeri:

  • He is needing help now. Not Correct
  • He needs help now. Correct

  • He is wanting a drink now. Not Correct
  • He wants a drink now. Correct